Kroz cijelu povijest kršćanstva kršćani su vjerovali u jednu od temeljnih biblijskih istina, a to je vječna kazna u ognju za ljude koji odbace Gospodina Isusa Krista. No, s vremenom su se pojavili određeni kultevi i određene crkve koje su počele negirati vječni pakao pozivajući se na izvorne riječi u originalnim spisima na grčkom jeziku tvrdeći kako određene riječi u originalnom tekstu dokazuju da pakao nije vječan, a uz to se vole koristiti određenim starozavjetnim stihovima. Jedni od najpoznatijih koji negiraju vječni pakao su adventistička crkva i kult Jehovnih svjedoka. U ovom tekstu ćemo analizirati i pobiti egzegetske argumente koji se koriste protiv vječnog pakla.

Negiranje vječnih muka

Kult Jehovinih svjedoka vjeruje da ljudi koji su odbacili Krista, nakon što umru, neće pretrpjeti nikakve muke već će samo jednostavno biti uništeni tj. utonuti u vječni san. S druge strane, pripadnici adventističke crkve vjeruju da postoji pakao, ali ne da je vječan. Vjeruju da će ljudi, kada budu bačeni u pakao, utonuti u dubok san iz kojeg se neće nikada probuditi. Tako, prema njima, Isus nas spasava od dubokog sna. A prema Bibliji Isus nas spasava od vječnih muka. Ovo su dvije različite radosne vijesti. Koja od ove dvije radosne vijesti je za vas radosnija i veličanstvenija: prva, koja kaže da nas Isus spasava od dubokog sna, ili druga, koja kaže da nas Isus spasava od vječnih muka? Naravno, druga je daleko uzvišenija i veličanstvenija. Ostaje pitanje: koja je od ove dvije radosne vijesti istinita?

Argumenti protiv vječnih muka

Oni koji negiraju postojanje vječnog pakla koriste nekoliko argumenata kojima pokušavaju negirati postojanje vječnog pakla – vječnih muka. Neki potpuno negiraju vječne muke, dok drugi tvrde da muke postoje, ali nisu vječne. Kakvi su dakle argumenti onih koji tvrde da vječne muke nisu vječne? Postoji nekoliko argumenata ili nekoliko grupa argumenata. Spomenut ćemo osnovne.

Danas ćemo gledati egzegetske argumente (da ih tako nazovemo). Ove argumente koriste kako bi pokazali da naša egzegeza nije dobra. Navodno nismo dobro pročitali neke važne riječi i izraze u Bibliji, i nismo uzeli u obzir neke biblijske tekstove. Riječi koje navodno nismo dobro razumjeli su sljedeće: propast, pakao, vječan, vječnost, neugasiv i sl.

Propast

U Mateju 7:13,14 piše:

„Uđite na uska vrata! Jer široka su vrata i prostran put koji vodi u propast i mnogo ih je koji njime idu” (Mt 7:13).

Protivnici tvrde da ovdje krivo tumačimo riječ propast. Prema knjizi: „Istine i zablude o smrti, uskrsnuću, nebu i paklu”, autora Martina Tomasija, riječ propast se ne odnosi na vječne muke, nego na uništenje, stanje suprotno životu (drugim riječima smrt). Je li zaista tako? Riječ απώλεια (apoleia) znači a) uništenje, ruševine, (iznošenost, istrošenost), b) propast, c) gubitak. Slično i mi danas koristimo riječ propast i riječ uništenje. Kažemo: „Uništio sam odijelo.” Odijelo nije nestalo, ali više nije nizašto. Riječ se koristi u Evanđelju po Marku:

„A neki negodovahu te će jedan drugomu: Čemu to rasipanje pomasti?” (Mk 14:4).

Riječ rasipanje ista je riječ koja je u Mateju 7 prevedena kao propast. Kada je žena pomazala Isusa pomašću jasno je da pomast nije uništena u smislu da je prestala postojati, nego je, prema mišljenju Jude, nepotrebno potraćena, a mogla se prodati za dobar novac.

Glagol απόλλυμι (apollumi) koristi se u Evanđelju po Luki da označava izgubljenu ovcu. Ovca je izgubljena, ali je još uvijek živa. Daleko od toga da je prestala postojati. Isus šalje apostole da propovijedaju izgubljenim ovcama doma Izraelova (Mt 10:6). Izraelci su bili duhovno izgubljeni, ali daleko od toga da su nestali.

Prema tome, apoleia i apollumi mogu označavati prestanak života i smrti, ali mogu označavati i nastavak postojanja. Uviđamo li šta radi navedeni pisac? U svom tumačenju ne spominje da riječ može označavati (i često označava) život koji se nastavlja. On takvim tumačenjem ljude dovodi u zabludu, zavodi ih, da ne kažemo vara.

Vječnost

Druga riječ koju, navodno, krivo tumačimo je imenica vječnost (αιών, aiōn) odnosno pridjev vječni (αιώνιος, aiōnios). Pridjev vječan se, npr. koristi u sljedećem tekstu:

„Pa ako te ruka ili noga sablažnjava, odsijeci je i baci od sebe. Bolje ti je ući u život kljastu ili hromu, nego s obje ruke ili s obje noge biti bačen u oganj vječni” (Mt 18:8).

Tomasi tvrdi da oganj o kojem Novi zavjet govori nipošto nije vječan. Navodi nekoliko značenja imenice aion i pridjeva aionios. Neka od značenja koja navodi su doživotno, stalno, trajno. Ali na kraju zaključuje citiranjem jednog biblijsko-teološkog rječnika koji kaže ovako:

„Ono što je vječno ne mora trajati beskonačno – ni toliko koliko postoji svijet.”

Drugim riječima vječni oganj neće biti vječan. Nama nije poznat rječnik koji Tomasi navodi, ali su nam poznati neki drugi rječnici koji su ustvari standardni rječnici za novozavjetni grčki jezik. Npr. Strongov rječnik kaže da riječ aionios (vječan) znači: vječan, zauvijek, beskrajan. Najveći rječnik novozavjetnog grčkog, Teološki rječnik Novog zavjeta (poznat i kao Kitelov rječnik), kaže da riječ znači vječan. Riječ se u Novom zavjetu koristi 71 put i skoro uvijek znači vječan. Samo u nekim tekstovima može označavati i ograničeni vremenski period. U Filemonu 1,15 se prevodi sa zauvijek, a znači doživotno. I ovo je jedan jedini izuzetak (ako ne računamo tri stiha u kojima riječ znači od vječnosti). Dakle, u velikoj većini slučajeva, bez ikakve sumnje, riječ vječan znači zauvijek i u svim slučajevima se prevodi sa: vječan, oduvijek i zauvijek. Čini se da je Tomasi ovdje ponovo nepošten. Kod čitatelja želi stvoriti dojam da riječ vječan uopće ne znači vječan, što je daleko od istine. Ako pogledamo tekst u Mateju 25:46 jasno je da vječan znači vječan, odnosno da vječna muka znači vječna muka.

„I otići će ovi u muku vječnu, a pravednici u život vječni” (Mt 25:46).

Tekst kaže da će pravednici, oni koje je Bog opravdao milošću po vjeri, otići u život vječni. Recite mi koliko traje život vječni? Naravno vječno. A koliko traje muka vječna? Isto tako vječno. Ako je život vječni onda je i muka vječna. Ako muka nije vječna onda nije ni život. Ideja da je, u Mateju 25:46, život vječan, a muka privremena je besmislica koju svako ozbiljan treba odbaciti kao neslanu šalu.

Osim toga, u Bibliji postoje tekstovi u kojima se riječ vječan ponavlja dva puta, jedna pored druge. To je poznati izraz u vijeke vjekova.

„Za njima eto i trećeg anđela koji vikaše iza glasa: `Tko god se klanja Zvijeri i kipu njezinu te primi žig na čelo ili ruku, pit će vino gnjeva Božjega, nerazvodnjeno, natočeno već u čaši srdžbe njegove! I bit će udaren na muke u ognju i sumporu svetim anđelima naočigled i naočigled Jaganjcu. Dim muke njihove suklja u vijeke vjekova. Ni danju ni noću nemaju počinka oni koji se klanjaju Zvijeri i kipu njezinu i tko god primi žig s imenom njezinim.`” (Otk 14:9-11).

Ako riječ vječno ili dovijeka znači vječno, šta onda znači u vijeke vjekova? Kitelov rječnik to objašnjava ovako: „Dvostruka formula: u vijeke vjekova (Heb 1:8), posebno kada je u množini (kao u Pavlovim poslanicama i Otkrivenju; usp. Heb13:21; 1Pet 4:11), namijenjena je da naglasi koncept vječnosti, kao što je u Efežanima 3:21.” Dakle, kada u Bibliji vidimo izraz u vijeke vjekova, time se želi naglasiti koncept vječnosti.

A što Tomasi kaže za vijeke vjekova? On kaže da u vijeke vjekova predstavlja dugo vrijeme. Ali ne daje nikakav argument niti navodi kakav stručni izvor. Jednostavno tvrdi kako Biblija kaže da će sotona i oni koje je zaveo doživjeti istu sudbinu: bit će uništeni za vječnost, izbrisani, ugašeni.

Biblija kaže „Bit će mučeni u vijeke vjekova”, a Tomasi i drugi njemu slični kažu „bit će uništeni, izbrisani, ugašeni.”

Malahija

Protivnici biblijskog učenja o paklu, kao što smo vidjeli, tvrde, i to bez ikakve valjane osnove, da krivo tumačimo neke riječi. Osim toga, čini se da smatraju kako neke biblijske tekstove ne uzimamo u obzir. Npr. navode Malahiju 4:1 (3:19).

„Jer evo dan dolazi poput peći užaren; oholi i zlikovci bit će kao strnjika: dan koji se bliži spalit će ih – govori Jahve nad Vojskama – da im neće ostati ni korijena ni grančice” (Mal 4:1).

Očigledno smatraju kako ovaj tekst govori protiv postojanja pakla. Malahija kaže da će opaki i zlikovci biti spaljeni te da im neće ostati ni korijena ni grančice. Mi vjerujemo u postojanje pakla, a isto tako vjerujemo da će opaki i zlikovci biti uništeni da im neće ostati ni korijena ni grančice. Kako to može biti? Vrlo jednostavno. Bog će opake i zlikovce ukloniti sa zemlje. Na zemlji ih više neće biti. Ali će ih, itekako, biti u paklu. A zemlju će posjedovati pravednici, obilje mira oni će uživati.

Izaija

Ali Tomasi se neće složiti jer tvrdi da Izaija naučava drugačije:

„Jer, evo, ja stvaram nova nebesa i novu zemlju. Prijašnje se više neće spominjati niti će vam na um dolaziti” (Iz 65:17).

Za njega ovaj stih negira postojanje pakla, jer ako bi pakao postojao onda bi stalno podsjećao na prošli svijet. Šta reći? Ako samo pročitamo nekoliko stihova prije vidjet ćemo šta Izaija ustvari govori. I, što je zanimljivo, on govori upravo suprotno onome što govori Tomasi.

„Stoga ovako Jahve Gospod govori: ‘Evo, sluge će moje jesti, a vi ćete gladovati. Evo, sluge će moje piti, a vi ćete žeđati. Evo, sluge će se moje veseliti, a vi ćete se stidjeti. Evo, sluge će se moje radovati od sreće u srcu, a vi ćete vikati od boli u srcu i kukati duše slomljene! Ime ćete svoje ostaviti za kletvu mojim izabranicima: ‘Tako te ubio Jahve!’ A sluge svoje on će zvati drugim imenom. Tko se u zemlji bude blagoslivljao, nek’ se blagoslivlje Bogom vjernim. I tko se u zemlji bude kleo, nek’ se kune Bogom vjernim. Jer prijašnje će nevolje biti zaboravljene, od očiju mojih bit će sakrivene’” (Iz 65:13-16).

Pogledajmo još jednom petnaesti stih, šta Bog kaže bezbožnicima. Kaže: ime ćete svoje ostaviti za kletvu mojim izabranicima. Bezbožnici će biti istrijebljeni, ali će se njihovo ime spominjati u kletvama. Tekst jasno kaže da će se Božiji izabranici sjećati bezbožnika i njihove sudbine. Čega se onda neće sjećati? Šesnaesti stih daje odgovor: Prijašnje će nevolje biti zaboravljene. Prijašnje nevolje, koje su imali u starom svijetu, bit će zaboravljene, neće na um dolaziti. Ili, ako gledamo sedamnaesti stih, možemo reći: prijašnje nebo i zemlja, sa svim nevoljama i problemima, svijet kakav je prije bio nam neće dolaziti na um. Ali tekst sasvim jasno kaže da će sjećanje na bezbožnike ostati. Izaija čitavu priču i čitavu knjigu završava sljedećim riječima:

„Jer, kao što će nova nebesa i zemlja nova, koju ću stvoriti, trajati preda mnom – riječ je Jahvina – ‘tako će vam ime i potomstvo trajati. Od mlađaka do mlađaka, od subote do subote, dolazit će svi ljudi da se poklone pred licem mojim’ – govori Jahve. Izlazeći, gledat ću trupla ljudi koji se od mene odmetnuše: crv njihov neće umrijeti i njihov se oganj neće ugasiti – bit će na gadost svim ljudima” (Iz 66:22-24).

Hoće li se ljudi na novom nebu i zemlji sjećati bezbožnika? Izaija je nedvosmisleno jasan: bit će na gadost svim ljudima. Biblija govori jedno, a Tomasi kontrira. Izgleda se nije potrudio da pročita čitav tekst u njegovom kontekstu.

Vječan

Pridjev vječni u Bibliji se pojavljuje 71 put. U najvećem broju slučajeva u sintagmi vječni život ili život vječni (oko 40 puta), zatim vječni Duh, vječno kraljevstvo i sl. Uvijek znači vječno, oduvijek i zauvijek.

Spomenuli smo da postoji i jedan jedini izuzetak, u Filemonu 1,15 gdje Pavao koristi riječ vječno i misli na doživotno. Međutim, neki komentari se neće složiti s nama. Smatraju da se ne radi o izuzetku nego da i u ovom slučaju vječan znači vječan. Dok, s druge strane, protivnici pakla od ovog izuzetka prave pravilo i iz njega zaključuju da pakao neće trajati vječno nego doživotno, dok čovjek ne izgori u paklenom ognju. Pogledat ćemo odlomak od desetog do šesnaestog stiha:

„Molim te za svoje dijete koje rodih u okovima, za Onezima, negda tebi nekorisna, a sada i tebi i meni veoma korisna. Šaljem ti ga – njega, srce svoje. Htjedoh ga zadržati kod sebe da mi mjesto tebe posluži u okovima evanđelja. Ali ne htjedoh preko tvoje volje da ne bi tvoja dobrota bila od nevolje, nego od dobre volje. Možda baš zato bi za čas odijeljen da ga dobiješ zauvijek – ne kao roba, nego više od roba, kao brata ljubljenoga, osobito meni, a koliko više tebi, i po tijelu i po Gospodinu” (Fil 1:10-16).

Onezim je bio Filemonov rob koji je, izgleda, pobjegao od gospodara. Nekako se našao u zatvoru s Pavlom koji mu je propovijedao Evanđelje. Onezim se obratio i Pavao ga šalje nazad Filemonu. U petnaestom stihu mu kaže: Možda baš zato bi za čas odijeljen da ga dobiješ zauvijek… Ovdje vidimo riječ zauvijek ili vječno. Da li to znači da će Onezim biti rob i nakon uskrsnuća ili će nakon uskrsnuća ostati samo brat, ili riječ vječno znači doživotno?

Vjerujemo da riječ vječno ovdje može značiti i vječno i doživotno, ali nipošto ne vjerujemo da to ide u prilog protivnicima biblijskog učenja o vječnom paklu. Naime u tekstu riječ vječno Pavao najvjerovatnije koristi figurativno, radi se o hiperboli. Možda se čudite da apostol Pavao, odnosno Biblija, koristi hiperbolu? Šta je to hiperbola? Hiperbola je riječ koju često koristimo, ali većinom pogrešno. Hiperbola je uveličavanje ili preuveličavanje. Ali to nije laganje. Za onog koji laže često kažemo da hiperboliše. Ali to je laž, a ne hiperbola. Hiperbola je kada nešto preuveličavamo i ne očekujemo da će nas slušatelj ili čitatelj shvatiti doslovno. Kažemo: „umro sam od straha”. Jasno je da nismo umrli, i da niko neće pomisliti da smo doslovno umrli, ali smo se jako uplašili.

Kada Pavao kaže: „da ga dobiješ zauvijek”, on ne očekuje da će Filemon shvatiti kako će mu Onezim biti rob i nakon uskrsnuća, nego da će mu biti rob dok je živ.

Vratimo se sada na primjer „umro sam od straha”. Riječ smrt u našem jeziku znači stanje suprotno životu. Umrijeti znači prestati živjeti. Ali ako pogledamo primjer: „umro sam od straha”, onda bismo mogli reći da riječ umrijeti znači doživjeti intenzivan strah. A je li tako? Da li riječ umrijeti znači doživjeti intenzivan strah? Ne! Riječ umrijeti znači umrijeti. Ali kada se koristi figurativno onda može značiti bilo šta: uplašiti se, postidjeti se, ili bilo koje drugo značenje joj damo. Dakle, moramo razlikovati stvarno odnosno doslovno značenje neke riječi od značenja koje ima kada se koristi figurativno.

Kako znamo je li figurativno ili nije? Kada je hiperbola hiperbola, a ne laž? Kada govornik ili pisac ne očekuje da ga doslovno shvatimo. Dakle, hiperbola je hiperbola kada je jasno ili očigledno da se radi o hiperboli ili nekoj drugoj figuri.

Postoji još jedan tekst na koji će nas uputiti protivnici vječnog pakla, to je Judina poslanica.

„Želim vas podsjetiti, premda jednom zauvijek sve znate, kako je Gospodin izbavio narod iz Egipta, a zatim uništio nevjerne. I anđele, koji nisu čuvali svojeg dostojanstva nego su ostavili svoje prebivalište, sačuvao je za sud velikoga Dana, okovane u mraku vječnim okovima; kao Sodoma i Gomora i okolni gradovi, koji su se poput njih podali bludu i otišli za drugom puti, stoje za primjer, ispaštajući kaznu u vječnom ognju” (Jud 1:5-7).

„Eto vidite – kažu protivnici vječnog pakla – tekst kaže da Sodoma i Gomora ispaštaju kaznu u vječnom ognju, a znamo da se njihov oganj davno ugasio. Gorjeli su i izgorjeli. Vječno je privremeno.” Mislimo da bi bilo bolje da ne navode ovaj tekst jer govori upravo suprotno onom što oni tvrde. Jasno je da Sodoma i Gomora i dan danas ispaštaju kaznu u vječnom ognju koji se nije ugasio niti će se ikada ugasiti.

Pogledajmo tekst. Prvo, piše da su se Sodoma i Gomora i okolni gradovi podali bludu. Ko se podao bludu, gradovi ili stanovnici gradova? Naravno stanovnici. Drugo, piše da Sodoma i Gomora stoje za primjer. Riječ stoje je u trajnom sadašnjem vremenu. Ne stajali su nekad, nego stoje sada. Još kaže ispaštajući. Riječ ispaštajući je također u sadašnjem vremenu. Stanovnici Sodome i Gomore i dan danas ispaštaju kaznu u vječnom ognju. To kaže tekst. A šta kažu Adventisti? Izgorjeli su. Samo još da pokažu gdje to u tekstu piše? Koliko mi vidimo ne piše nigdje. Piše da ispaštaju, a ne da su izgorjeli. „Pa – kažu – u drugoj Petrovoj piše da su pretvoreni u pepeo.“ Piše u Petrovoj, ali je problem što ovdje proučavamo šta piše u Judinoj, a ne u Petrovoj poslanici. Dakle, na svaki način žele da tekst kaže ono što oni žele, ali na njihovu žalost, tekst kaže upravo suprotno.

Ne samo da tekst govori suprotno onom što naučavaju nego i kontekst. Pogledajmo još jednom šta kaže tekst prije:

„I anđele, koji nisu čuvali svojeg dostojanstva nego su ostavili svoje prebivalište, sačuvao je za sud velikoga Dana, okovane u mraku vječnim okovima“ (Jud 1,6).

Anđeli su okovani u mraku vječnim okovima i čuvaju se za dan suda. Primijetite da šesti stih započinje veznikom „I“ koji stih povezuje s onim što je prije rečeno. Sedmi stih započinje riječju „kao“ i direktno povezuje sedmi sa šestim stihom. Sodoma i Gomora, i okolni gradovi koji su sagriješili kao i stanovnici Sodome i Gomore, ili kao i pali anđeli, ispaštaju kaznu kao i oni. Za jedne kaže da su u vječnim okovima u mraku, a za druge da su u vječnom ognju. Ali tekst ovdje ne završava nego nastavlja dalje.

„Jednako i ovi sanjači tijelo kaljaju, gospodstvo preziru i na slavu hule“ (Jud 1:8).

Osmi stih počinje riječima „jednako i ovi“ koje ga usko povezuju s prethodnim tekstom. Kao što su anđeli i stanovnici Sodome i Gomore kaljali svoje tijelo, tako i ovi, lažni učitelji, za koje tekst dalje kaže:

„Oni su ljage na vašim agapama, bezobzirno se s vama gosteći i napasajući se; oblaci bezvodni što ih vjetrovi raznose, stabla besplodna u kasnoj jeseni, dvaput usahla, iskorijenjena, bijesno morsko valovlje što ispjenjuje svoje sramote, zvijezde lutalice kojima je spremljena crna tmina dovijeka“ (Jud 1:12-13).

Za njih je spremljena crna tama dovijeka ili zauvijek. Anđeli su okovani u mraku zauvijek, lažni učitelji idu u tamu zauvijek i stanovnici Sodome i Gomore gore u vječnom ognju – zauvijek.

Osim u ovom tekstu Juda riječ vječan koristi još dva puta (aionios i aidios) i oba puta vječan znači vječan. Riječ oganj spominje i u 23. stihu i nipošto se ne odnosi na oganj u kojem su izgorjeli gradovi Sodoma i Gomora nego na muke koje će iskusiti oni koji se ne pokaju. Ni tekst ni kontekst ne daju nikakvu osnovu da izraz vječni oganj izjednačimo s privremenim ognjem u kojem su izgorjeli Sodoma i Gomora. To možemo učiniti jedino ako izvršimo nasilje nad tekstom, drugim riječima ako ga izvrnemo. Ali ako protivnici misle drugačije onda to trebaju dokazati.

Prema svemu što smo do sada vidjeli, riječ vječan u Novom zavjetu u svakom slučaju znači vječan, zauvijek ili oduvijek, osim možda u jednom slučaju gdje se koristi figurativno i označava određeni vremenski period.

Dok smo proučavali ovu temu u knjizi „Bemrtnost“ ili „Uskrsnuće“ adventističkog pisca Samuella Bacchiocchia pronašli smo ovu izjavu:

„Važno je zamijetiti da grčka riječ aionios, prevedena s vječno, doslovce znači trajati jedno doba ili trajati za vrijeme. Stari grčki papirusi sadrže brojne primjere u kojima su rimski imperatori opisani kao aionios, što znači da su svoju službu vršili doživotno. Na nesreću, naša riječ vječno ne prenosi pravo značenje aionois (aionios?), koja doslovce znači vremenskog trajanja. Drugim riječima, dok grčka riječ aionios izražava trajnost unutar grainca, naša riječ vječno označava bezgranično stanje.“

Drugim riječima, kada mi kažemo vječno to znači vječno, a kada Grci kažu vječno to znači privremeno. Šta reći na ovakvu izjavu?

Prvo, upitno je njegovo tumačenje riječi u papirusima. Drugo, značenje riječi u Novom zavjetu se ne otkriva istraživanjem papirusa nego istraživanjem Novog zavjeta. Prvo istražujemo kako se tražena riječ koristi u biblijskoj knjizi koju proučavamo, zatim kako se koristi u drugim knjigama od istog biblijskog pisca (npr. Pavla), pa onda gledamo ostatak Novog zavjeta. Nekad čak i Stari zavjet. A šta Samuel radi? Ne gleda šta riječ znači u Novom zavjetu nego šta znači u papirusima. Svaki imalo ozbiljan teolog će vam reći da pisac ovdje pravi ozbiljnu grešku. Najvjerovatnije namjernu grešku i namjerno u zabludu zavodi svoje čitatelje.

Smrt

Pogledajmo još jednu riječ koju Jehovini svjedoci i adventisti redovito krivo tumače. To je riječ smrt. U svom naučavanju podrazumijevaju da riječ smrt znači prestanak života. Isti pisac, kojeg smo maloprije citirali, tvrdi da riječ smrt znači prestanak života cijele osobe. Međutim, čudno je da uglavnom prešućuju ili zanemaruju činjenicu da riječ smrt često ne znači prestanak života, a kamoli prestanak života cijele osobe. Biblija govori o duhovnoj smrti, o ljudima koji su mrtvi a još uvijek živi.

„A ona koja je zaista udovica, posve sama, pouzdaje se u Boga, odana prošnjama i molitvama noć i dan; ona, naprotiv, koja provodi lagodan život, živa je već umrla“ (1 Ti 5:5-6).

Iz ovog teksta vidimo da žena istovremeno može biti i živa i mrtva. Ali ovo se ne odnosi samo na žene.

„I vi bijaste mrtvi zbog prijestupa i grijeha u kojima ste nekoć živjeli po Eonu ovoga svijeta, po Knezu vlasti zraka, po tomu duhu koji sada djeluje u sinovima neposlušnima. Među njima smo i mi nekoć živjeli u požudama tijela svoga, udovoljavajući prohtjevima tijela i ćudi, te po naravi bijasmo djeca gnjeva kao i drugi“ (Ef 2:1-3).

Pavao kaže da je čovjek koji živi u grijehu ustvari mrtav iako je fizički živ. Prema tome, jasno je da Biblija riječ smrt ne koristi samo u fizičkom nego i u duhovnom smislu. Smrt je odvojenje čovjeka od Boga. U Drugoj Solunjanima Pavao kaže:

„Jer je doista pravedno u Boga, da uzvrati muku onima koji vas muče. A vama koje muče, pokoj s nama, kad se objavi Gospodin Isus s neba s anđelima sile svoje, U ognju plamenom, kad će dati osvetu onima, koji ne poznaju Boga, i koji ne slušaju evanđelja Gospodina našega Isusa Krista; Koji će trpjeti kaznu, propast vječnu, odbačeni (ili odvojeni) od lica Gospodnjega i od slave sile njegove“ (2 Sol 1:6-9).

To je druga smrt, odvojenje od lica Gospodnjeg i slave sile Njegove. U Otkrivenju piše:

„A Smrt i Podzemlje bili su bačeni u jezero ognjeno. Jezero ognjeno – to je druga smrt: tko se god ne nađe zapisan u knjizi života, bio je bačen u jezero ognjeno“ (Otk 20:14-15).

Jezero ognjeno je druga smrt. Pogledajmo kako Biblija opisuje to jezero:

„A njihov zavodnik, Đavao, bačen bi u jezero ognjeno i sumporno, gdje se nalaze i Zvijer i Lažni prorok: ondje će se mučiti danju i noću u vijeke vjekova“ (Otk 20:10).

Vidimo da je druga smrt, ognjeno jezero, mjesto mučenja. Koliko traju muke u tom jezeru? Tekst kaže u vijeke vjekova. Rekli smo da se izraz u vijeke vjekova koristi da se naglasi koncept vječnosti. U Novom zavjetu se koristi dvadeset puta i uvijek, bez izuzetka, znači u vijeke vjekova, odnosno zauvijek. Da ne bi netko rekao da će se u ognjenom jezeru u vijeke vjekova mučiti samo sotona, Zvijer i lažni prorok, pogledajmo još jedan tekst. Evo šta Isus kaže tko će se mučiti u ognjenom jezeru i koliko:

„Zatim će (Isus) reći i onima slijeva: ‘Odlazite od mene, prokleti, u oganj vječni, pripravljen đavlu i anđelima njegovim! Jer ogladnjeh i ne dadoste mi jesti; ožednjeh i ne dadoste mi piti; stranac bijah i ne primiste me; gol i ne zaogrnuste me; bolestan i u tamnici i ne pohodiste me!’ Tada će mu i oni odgovoriti: ‘Gospodine, a kada te to vidjesmo gladna, ili žedna, ili stranca, ili gola, ili bolesna, ili u tamnici, i ne poslužismo te?’ Tada će im on odgovoriti: ‘Zaista, kažem vam, što god ne učiniste jednomu od ovih najmanjih, ni meni ne učiniste.’ I otići će ovi u muku vječnu, a pravednici u život vječni“ (Mt 25:41-46).

Isus ognjeno jezero naziva ognjem vječnim i mukom vječnom i kaže da tamo itekako idu i ljudi, a ne samo đavao i njegovi anđeli. I svi se zajedno muče u vijeke vjekova.

Zanimljivo je napomenuti kako Samuel Bacchiocci tumači frazu druga smrt. Navodi da se četiri puta upotrebljava u Otkrivenju, i onda, umjesto da uradi egzegezu stihova u kojima se riječ koristi, on kaže ovako: „Značenje fraze druga smrt pojašnjeno je njenom uporabom u Targumu, aramejskom prijevodu i tumačenju Starog zavjeta.“ I onda tumači kako se fraza koristi u Targumu.

Filozofski argumenti protiv pakla

Hoće li Bog ljubavi ljude baciti u pakao? Do sada smo vidjeli kako protivnici biblijskog učenja o vječnom paklu tvrde da Biblija ne naučava doktrinu o vječnim mukama. Navodno je to poganska, a ne biblijska nauka. Razmotrili smo njihove tvrdnje i otkrili koliko su slabe, pogrešne lažne, prevarne i zavodljive. Gledano biblijski, ne postoji ni jedan valjan i jak argument koji bi nas mogao navesti na zaključak da vječni pakao ne postoji. Budući da nema dobrih biblijskih argumenata protivnici pakla se koriste filozofskim argumentima. Postavljaju sljedeća pitanja: Zar će Bog ljubavi ljude baciti u pakao? Kako Bog vječnom mukom može kazniti ljude koji su griješili samo određeno vrijeme? Npr. neko je griješio samo dvadeset godina i sad se treba mučiti čitavu vječnost? Zar je to pravedno? Dalje pitaju: Ako je Krist platio kaznu za grijeh, kako onda kazna može biti vječna muka, jer On se ne muči vječno? Pokušajmo odgovoriti na ova i slična pitanja.

Beskonačna muka za konačan grijeh

Najprije ćemo se pozabaviti pitanjem beskonačne kazne za konačan grijeh. Ovdje izraz konačan izražava suprotnost beskonačnom. Konačan je onaj koji nije beskonačan, onaj koji je vremenski ograničen. Pitanje je, dakle, kako Bog može vječnom kaznom kazniti ljude koji su griješili samo nekoliko godina, deset, pedeset ili čak sto? Griješili su recimo pedeset godina i sada se za to trebaju mučiti čitavu vječnost. Je li to pravedno? Ovo obično nije samo pitanje nego i argument, ali veoma slab.

Odgovori na ovaj argument ili prigovor su veoma jednostavni. Prvo, kazna za prekršaj bilo kojeg zakona nigdje se ne mjeri prema vremenu koje je bilo potrebno da se prekršaj napravi. Na primjer, ubojici je trebalo nekoliko sekundi da nekoga ubije, a u zatvoru će provesti godine. Zamislite ubojicu koji kaže sucu, koji ga je osudio na petnaest godina zatvora, da presuda nije pravedna. Njemu je za ubojstvo trebalo nekoliko sekundi, a sudac odlučuje da se on muči petnaest godina. Da li ovaj prigovor stoji? Naravno da ne. Dužina robije nema veze s vremenom koje je bilo potrebno za izvršenje zločina. (Osim toga, u navedenom slučaju, petnaest godina za ubojstvo nije pravedna presuda. Prema Bibliji ubojica mora biti kažnjen smrću.)

Drugo, ozbiljnost prekršaja ili grijeha zavisi i od važnosti osobe prema kojoj je grijeh počinjen. Ako neko ubije susjeda može dobiti petnaest godina. Koliko će dobiti onaj koji ubije predsjednika ili kralja? Ubojstvo je ubojstvo, ali vidimo da naš pravosudni sistem uzima u obzir i to koji čovjek je ubijen ili kojem čovjeku je nešto ukradeno ili kojeg čovjeka smo uvrijedili. Uvrijediti konobara i uvrijediti kralja nije isto. Isus je jasno rekao: „ko pohuli na Duha Svetoga, krivac je grijeha vječnoga.“ To ne znači da drugi grijesi nemaju vječne posljedice, nego da postoji mogućnost pokajanja i oproštenja, ali za hulu na Duha nema pokajanja i oproštenja. Je li isto vrijeđati čovjeka i vrijeđati Boga?

Treće (kako Bog može vječnom mukom kazniti ljude koji griješe ograničeno vrijeme?). Ovo pitanje kao da podrazumijeva da ljudi nakon smrti prestaju griješiti. Bog vječnom mukom kažnjava ljude koji su griješili dvadeset godina. A šta rade u paklu? Da li tamo slave Boga? Ne, i tamo griješe. Pogledajmo neke biblijske tekstove koji daju naslutiti kako ljudi u paklu gledaju na Boga.

„Sin će Čovječji poslati svoje anđele da pokupe iz njegova kraljevstva sve zavodnike i bezakonike i bace ih u peć ognjenu, gdje će biti plač i škrgut zubi“ (Mt 13:41-42).

Isus govori o paklu. On „vjeruje“ da postoji pakao. Kako ne bi vjerovao kad ga je stvorio? Isus kaže da će tamo biti plač i škrgut zubi. Šta to znači?

„Kad su to čuli, uskipješe u srcima i počeše škripati zubima na njega“ (Dj 7:54).

„Bezbožnik smišlja zlo pravedniku i zubima škrguće na njega“ (Ps 37:12).

„Na tebe otvaraju usta svi neprijatelji tvoji, zvižde, škrguću zubima i govore: ‘Proždrijesmo je! To je dan za kojim čeznusmo, doživjesmo, vidjesmo!’“ (Tuž 2:16).

Iz ovih i drugih tekstova gdje se spominje škripanje zubima, vidimo da je to znak srdžbe, mržnje, bijesa. Šta onda znači kada Isus kaže da će u paklu biti plač i škrgut zubi? Znači da će ljudi plakati od bola i tuge, ali će isto tako od bijesa i srdžbe škripati zubima na Boga. Albert Barns je ovako napisao:

„Izgubljeni će… škrgutati zubima u srdžbi protiv Boga i prigovarati Njegovoj pravednosti.“

Ako smo dobro protumačili šta znači škripanje zubima, jasno je da ljudi u paklu nastavljaju izražavati svoje neprijateljstvo prema Bogu, i čini se, u još većoj mjeri nego što su činili na zemlji. Evo još par zanimljivih tekstova:

„I silna je žega palila ljude te su hulili ime Boga koji ima vlast nad tim zlima, ali se ne obratiše da mu slavu dadu. Peti izli svoju čašu na prijestolje Zvijeri. I kraljevstvo joj prekriše tmine. Ljudi su grizli jezike od muke i hulili Boga nebeskoga zbog muka i čireva, ali se ne obratiše od djela svojih“ (Otk 16:9-11).

Ovo što je opisano dešava se ovdje na zemlji, a ne u paklu. Ali, svejedno, iz teksta doznajemo neke zanimljive činjenice. Doznajemo kako Bog ljude kažnjava žegom, tamom i mukom, ali šta se dešava? Da li se ljudi kaju i obraćaju od svojih grijeha? Ne! Hule na Boga. U paklu će izgleda biti isto, Bog će kažnjavati ognjem, tamom i mukom, a ljudi će i dalje huliti na Njega. Nepokajani grešnici će zauvijek ostati nepokajani, i Božji gnjev će zauvijek ostati na njima. Tako, Bog nipošto nije nepravedan kada ljudima za njihove grijehe odredi vječnu muku.

Bog ljubavi i vječni pakao

„Zar će Bog ljubavi ljude baciti u pakao?!“ Da li biste vi mogli ljude mučiti čitavu vječnost?“ „Ne možemo vjerovati u takvog Boga“ – vele mnogi.

Pitanje je tko je Bog? Kakav je? Je li onakav kakvim Ga zamišljamo ili onakav kakav ustvari jeste? Bog je onakav kakav jeste. Problem ljudi je uvijek bio taj što žele praviti boga po svojoj mašti. Uvijek su pravili bogove kakvi njima odgovaraju. A jesu li to stvarni Bogovi? Nipošto! To su idoli. Ako vjerujemo u Boga kakvog sami zamislimo, mi smo idolopoklonici, a ne istinski vjernici. Nije dakle pitanje u kakvog Boga možemo ili ne možemo vjerovati, kakvog Boga želimo ili ne želimo. Pitanje je kakav Bog uistinu jeste? Bog je onakav kakav kaže da jeste, onakav kakvim se objavio.

A kakav Bog uistinu jeste? Bog jeste Bog ljubavi, ali to nije ljubav kakvom je mi zamišljamo. Božiju ljubav ne možemo odvojiti od ostalih Božijih osobina. Bog je ljubav, ali isto tako je Bog koji je pravedan, koji se srdi i koji se osvećuje.

„Ne osvećujte se, ljubljeni, nego dajte mjesta Božjem gnjevu. Ta pisano je: Moja je odmazda, ja ću je vratiti, veli Gospodin“ (Rim 12:19).

Božija zapovijed kaže da se ne osvećujemo nego da osvetu prepustimo Božjoj srdžbi. Bog se gnjevi na grijeh i osvećuje grešnicima. Takav je pravi Bog. Pavao je Solunjanima napisao ovako:

„Jer pravo je da Bog vašim mučiteljima mukom, a vama, mučenima, zajedno s nama spokojem uzvrati kad se Gospodin Isus objavi s neba, zajedno s anđelima svoje moći, u ognju žarkome i osveti se onima koji ne poznaju Boga i ne pokoravaju se evanđelju Gospodina našega Isusa. Oni će biti kažnjeni vječnom propašću, daleko od lica Gospodnjega i od slave njegova veličanstva“ (2 Sol 1:6-9).

Bog je Bog ljubavi. On će se osvetiti onima koji ne poznaju Boga i ne pokoravaju se Evanđelju Isusa Krista. On će sve koji se ne pokore Kristu kazniti vječnom propašću. Bit će udaljeni od lica Gospodnjeg, od lica Boga ljubavi, milosti i svega što je dobro, i bit će bačeni u krajnju tamu, tamo gdje će biti plač i škrgut zubi.

Zašto Bog tako postupa? Zašto ljude šalje u vječnu muku? Zašto ih ne spasi? Dobro pitanje.

Zar Isus nije došao da ih spasi? Utjelovio se, postao čovjek, ispunio Zakon umjesto grešnika, umro na križu umjesto grešnika, poslao učenike da svima propovijedaju i pozivaju ih na pokajanje. Zar to nije ljubav? Ima li veće ljubavi od one koju je Krist pokazao prema grešnicima? Jedan od najpoznatijih tekstova o Božijoj ljubavi kaže ovako:

„Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni“ (Iv 3:16).

Bog je tako ljubio svijet. Kako? Tako da je dao svog Sina Jedinorođenca. Zašto je dao? Da nijedan koji u Njega vjeruje ne propadne već da ima život vječni. Ko je čuo za ljubav veću od ove? Bog je dao svog Sina Jedinorođenca kao žrtvu pomirnicu za sve koji povjeruju. A šta će biti s onima koji neće da vjeruju? Propast će. Do sada smo vidjeli da riječ propast na mnogim mjestima u Bibliji nipošto ne označava prestanak postojanja nego beskorisnost i izgubljenost. Bog je dao svog Sina da nijedan koji u Njega vjeruje ne bude izgubljen za vječnost, da ne završi u mjestu vječnih muka.

A kako su ljudi odgovorili Bogu? Nisu marili, ili su progonili i zlostavljali one koje je poslao da propovijedaju. Zato će u pakao. Tamo će se mučiti dan i noć u vijeke vjekova.

Kako nas Kristova smrt može izbaviti od vječne muke

Na kraju ćemo razmotriti još jedan argument. Protivnici vječnog pakla tvrde (indirektno ili direktno) da Kristova smrt nije dovoljna da nas izbavi od vječne muke nego samo od smrti. Drugim riječima ako je plaća grijeha vječna muka, onda Isus nije platio kaznu umjesto nas. On je samo umro i uskrsnuo. Jedan pisac veli ovako:

„Ako je ponio kaznu za grijehe, ta kazna ni u kom slučaju ne mogu biti vječne svjesne muke ili patnje, jer On tako što nije podnio i ne bi mogao podnijeti. Stoga činjenice o stradanju i smrti Krista Isusa nedvojbeno dokazuju da je plaća grijeha smrt u njenom prirodnom smislu lišavanja života.“

Što reći na ovaj argument? Ovaj barem, za razliku od ostalih, zvuči ozbiljno. Ali samo zvuči. Mi bi prije rekli da potvrđuje nedosljednost i nepoštenje protivnika nego što potvrđuje njihovu tezu. Zašto? Zato što oni koji ne vjeruju u pakao ustvari vjeruju u pakao, ali ne vjeruju u vječni pakao. Drugim riječima, vjeruju da će Bog ljude baciti u pakao i da će se tamo mučiti, ali ne zauvijek. Kako smo shvatili neki će se mučiti godinu, neki dvije, neki deset, neki sto ili petsto, itd. Na primjer, Tomasi piše ovako:

„Slijedeća dva stiha nam još jednom nedvosmisleno pokazuju da će Bog različito kažnjavati. Ljude koji su opterećeni s manje krivnje vatra će brzo progutati. Međutim, drugi će morati pretrpjeti strašne muke. (Ovo se odnosi na paklene muke.)“

Bacchiocchi piše ovako:

„Nakon određenog razdoblja svjesne patnje pojedinca, u skladu s božanskom pravdom, zli će nestati bez nade u obnovu ili povratak.“

Jasno je da i adventisti vjeruju u pakao i paklene muke (iako o tome vrlo malo ili nimalo govore). Šta je problem s njihovim učenjem, i kakve veze ima s Kristovom smrću? Uzmimo npr. nekog adventistu koji je jako puno griješio tako da je zaslužio sto godina muke u adventističkom paklu. Ali prije nego što umre on se pokaje i prihvati Isusa za Gospodara i Spasitelja. Bog mu oprosti sve grijehe i, po uskrsnuću, adventista se nađe u raju. A šta je s onih sto godina koje je trebao provesti u paklu? Je li Isus umro da ga izbavi od smrti ili da ga izbavi i od onih sto godina u paklu? Ako je Isus umro samo zato da ga izbavi od smrti onda on ne može direktno u raj, nego će morati sto godina u pakao pa tek nakon toga u raj. Kakva je to doktrina? Nema je u Bibliji niti smo čuli da adventisti o tome išta naučavaju.

Ako je plaća grijeha samo fizička smrt onda adventisti moraju objasniti kako se u to uklapa doktrina o Božjem sudu? Ako je plaća grijeha samo i jedino smrt u njenom prirodnom smislu lišavanja života, onda doktrina o Božjem sudu nema nikakvog smisla. Slijedi da će svi ljudi, bez obzira koliko su sagriješili, primiti istu kaznu – smrt. Ali to ne naučava niti Biblija, niti adventisti, niti mi. Svi vjerujemo u Božiji sud na kojem će svi primiti različitu osudu koju će ispaštati u paklu.

Dakle, Biblija nipošto ne uči da je kazna za grijeh samo i jedino fizička smrt. Kazna za grijeh je fizička, duhovna i vječna smrt. Isus Krist je umro da bi nas oslobodio fizičke, duhovne i vječne smrti.

Ali kako nas je Krist svojom smrću na križu mogao osloboditi vječne smrti koja je, kao što smo vidjeli prošli put, vječna muka? Dio odgovora leži u činjenici da je Jedan umro umjesto sviju.

„U toj smo volji posvećeni prinosom tijela Isusa Krista jednom zauvijek. I svaki je svećenik dan za danom u bogoslužju te učestalo prinosi iste žrtve, koje nikako ne mogu odnijeti grijeha. A ovaj, pošto je prinio jednu jedincatu žrtvu za grijehe, zauvijek sjede zdesna Bogu čekajući otad dok se neprijatelji ne podlože za podnožje nogama njegovim. Jednim uistinu prinosom zasvagda usavrši posvećene“ (Heb 10:10-14).

Isus nije morao umirati iznova i iznova, milionima puta, da bi spasio sve koji u Njega povjeruju. Dovoljno je bilo da umre jednom. Njegova jedna žrtva je toliko velika i vrijedna da je dovoljna da otkupi sve one koji su spašeni, ali isto tako je dovoljna da ih otkupi od svakog grijeha i od svih posljedica grijeha. Odgovor je, dakle, u vrijednosti Njegove žrtve, u veličini Onoga koji je žrtvovan.

„Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni“ (Iv 3:16).

Bog nije dao bilo koga da umre umjesto nas, nego Sina Jedinorođenca. Jedinorođenac znači da je On jedan jedini takav i da drugog sličnog nema. Njegova vrijednost je neprocjenjiva. On vrijedi daleko više nego svi mi zajedno. I zato nas On jedini može otkupiti od svakog grijeha i svih posljedica grijeha.

Dakle, zašto Kristova žrtva može biti dovoljna da otkupi sve spašene od svakog grijeha i svih posljedica grijeha? Zato što je Kristova žrtva neprocjenjivo vrijedna i savršeno dovoljna. Osim toga Krist ne samo da je umro na križu, nego je podnio prezir, ruganje i muku. Tako je kratkotrajna muka vječnog Sina Božjeg savršeno dovoljna da nas oslobodi od vječnih muka u vječnom paklu.

Ali postoji i druga strana priče. Ako je Kristova žrtva toliko vrijedna da može otkupiti sve od svakog grijeha, šta će biti s nama ako uvrijedimo i prezremo Onoga čija žrtva je toliko vrijedna?

„Je li tko prekršio Zakon Mojsijev, bez milosrđa biva pogubljen na osnovi dvojice ili trojice svjedoka. Zamislite koliko li će goru kaznu (goru od smrti, od pogubljenja) zavrijediti tko Sina Božjega pogazi, i nečistom smatra krv Saveza kojom je posvećen, i Duha milosti pogrdi?“ (Heb 10:28-29).

Tekst jasno kaže da postoji kazna gora od smrti, a to je vječna smrt. O, kako je isprazna teologija adventista i Jehovinih svjedoka te njihova priča o fizičkoj smrti kao jedinoj kazni za grijeh.

Zaključak

Prije nego što zaključimo članak želimo reći par rečenica o onima koji govore protiv besmrtnosti duše i vječnog pakla. Vidjeli smo da su njihovi argumenti jako slabi. Još gore je što su često logički neispravni, egzegetski jako loši, nepošteni i neistiniti. Vidjeli smo da njihovi pisci i govornici vrlo često prešućuju i iskrivljuju istinu te koriste i druge metode manipulacije. To se mora otvoreno reći. Mi smo to demonstrirali u ovom tekstu. 

U ovom tekstu smo također vidjeli da riječ propast može označavati smrt, ali u mnogim slučajevima označava život koji se nastavlja. Isto tako smo vidjeli da riječ vječan u nekim slučajevima može označavati ograničeno vremensko razdoblje (preciznije rečeno, samo u jednom od 71 slučaja), međutim u tekstovima koji govore o vječnim mukama i vječnom paklu zasigurno označava neograničeno vremensko razdoblje, vječnost u pravom smislu te riječi.

Šta to znači? To znači da pakao – mjesto vječnih muka, nije izmišljena priča nego stvarnost. I to stvarnost koja očekuje svakog koji ne povjeruje u Isusa Krista prihvaćajući Ga za Gospodara i Spasitelja. Pakao je mjesto u kojem će bezbožnici biti mučeni dan i noć u vijeke vjekova.

Dakle, ne dajte se zbuniti i zavesti. Čitajte Bibliju i dobro je upoznajte moleći Boga Oca da vam protumači Riječ po Duhu Svetom. Dobro provjerite svako učenje. 

Izvor: Analiza egzegetskih argumenata protiv vječnog pakla