U ovom članku ćemo pisati o jednoj popularnoj temi kršćanske današnjice: predestinacija ili slobodna volja? Što je učenje o predestinaciji? Učenje o predestinaciji se uglavnom veže za sljedbenike kalvinističke teologije koja je potekla od francuskog reformatora Jeana Calvina. Kalvinistička teologija o predestinaciji (predodređenosti) kaže da je Bog još prije postanka svijeta sve ljude podijelio u dvije skupine – one koje je odabrao za vječno spasenje i one koje je odabrao za vječnu propast (pakao). S druge strane arminijanizam svoju teologiju temelji na slobodnoj volji čovjeka – čovjek u životu ima izbor hoće li prihvatiti Božji dar spasenja koji nam je dao po svome Sinu Isusu Kristu ili neće. Arminijanizam svoj naziv vuče od Jacobusa Arminiusuma. Obje strane tvrde da svoje teološke stavove mogu potkrijepiti Svetim pismom, a u ovom članku ćemo proanalizirati oba teološka stajališta.

Predodređenje i slobodna volja

U ovoj domeni ćemo proći kroz sva teološka učenja kalvinizma i odgovorit ćemo na sve prigovore koji se koriste u kalvinizimu, a pomoću kojih se želi dokazati da čovjek nema slobodnu volju izbora po pitanju spasenja.

5 točaka kalvinizma

Kalvinizam svoja teološka učenja zasniva na temelju 5 točaka poznatijih pod imenom „Tulip”. 5 točaka kalvinizma imaju sljedeća teološka učenja:

„1. Potpuna griješnost (engl. Total Depravity)

Zbog griješnosti čovjek nije u stanju vjerovati evanđelju svojim snagama. Grješnik je mrtav, slijep i gluh na Božje stvari, njegovo je srce nepostojano i potpuno pokvareno. Njegova volja nije slobodna, vezana je zlom, on neće – doista ne može – izabrati dobro već bira zlo. Prema tome treba mnogo više od pomoći Duha kako bi se grješnika dovelo Kristu – potrebna je duhovna obnova, kojom Duh Sveti grješnika oživljava i daje mu novu prirodu.

Čovjek ne može sam pridonijeti spasenju nego je spasenje Božji dar – Božji dar grješniku, a ne dar grješnika Bogu.

2. Bezuvjetan izbor (engl. Unconditional Election)

Bog je izabrao pojedince za spasenje prije postanka svijeta isključivo svojom suverenom voljom. Njegov izbor pojedinih grješnika nije bio utemeljen na bilo kakvoj poslušnosti ili djelu kao što su vjera, pokajanje ili tomu slično. Naprotiv, Bog daje vjeru i pokajanje svakomu pojedincu kojega je izabrao. Vjera i pokajanje su rezultat, a ne uzrok Božjeg izbora. Izbor stoga nije utvrđen ili uvjetovan bilo kakvom čovjekovom kvalitetom. One koje je Bog izabrao dovodi putem snage Duha Svetoga do spremnosti prihvaćanja Krista.

Božji izbor grješnika, a ne griješnikov izbor Krista je konačni uzrok spasenja.

3. Ograničeno otkupljenje (engl. Limited Atonement)

Kristovo otkupiteljsko djelo bilo je namijenjeno zaštiti izabranih te jedini siguran spas za njih. Njegova je smrt bila zamjena za kaznu koju bi morali podnijeti grješnici koji su izabrani. Osim otkupljenja grijeha svojega naroda, Kristovo je otkupljenje osiguralo sve potrebno za njihovo spasenje, uključujući i vjeru koja ih je ujedinila u Njemu, i za Njega.

Duh Sveti nepogrješivo potvrđuje dar vjere za sve one za koje je Krist umro. Time se jamči njihovo spasenje.

4. Neodoljiva milost (engl. Irresistible Grace)

Pored općeg poziva koji je upućen svima koji čuju Evanđelje, Duh Sveti djeluje tako da daje poseban unutarnji poziv koji neizbježno dovodi do spasenja onih koji su odabrani. Vanjski poziv, koji je dan svima bez iznimke, može biti, i često je odbijen, dok poseban – unutarnji poziv, koji se daje samo izabranima, ne može biti odbijen, nego uvijek rezultira obraćenjem. Pomoću ovog posebnog poziva Duh Sveti neodoljivo privlači grješnike Kristu. On nije ograničen čovjekovom voljom, niti ovisi o čovjekovoj suradnji. Duh milostivo potiče grješnika na suradnju, vjerovanje, pokajanje, slobodno i dobrovoljno predavanje Kristu.

Božja milost je neodoljiva, i nikada ne promaši u pridobivanju za spasenje onih na koje se odnosi.

5. Očuvanje svetih (engl. Perseverance of the Saints)

Svi koji su izabrani od Boga, po Kristu otkupljeni, i koji imaju vjeru po Duhu Svetomu ‒ vječno su spašeni. Oni su očuvani u vjeri po snazi Svemogućeg Boga i tako će biti sačuvani do kraja. – izvor: reformacija.net

Sada ćemo proanalizirati svih 5 točaka kalvinizima.

Potpuna griješnost

Kalvinističko učenje o potpunoj griješnosti kaže da je čovjek toliko zao da bez Božjeg Duha nikada ne može odabrati dobro, već uvijek odabire zlo. Čovjek samo pod nadahnućem Duha Svetog može izabrati da učini nešto dobro. Ima li takvo učenje biblijskih temelja? Nema! Čovjek je nakon svog pada u grijeh odmah po rođenju zbog svoje griješne naravi zao. To je biblijska istina. Ali kalvinistička teologija čovjekove griješne naravi nema biblijskih temelja. Kada bi takva teologija o čovjekovoj griješnoj naravi bila točna, tada bi to značilo da kada bezbožnici učine dobro djelo bivaju nadahnuti Duhom Svetim. Jer bez Duha Svetog niti jedan čovjek nije sposoban učiniti ništa dobro. Kako bi dokazali svoju tezu kalvinisti se pozivaju na sljedeći stih iz knjige Postanka:

„Vidje Jahve kako je čovjekova pokvarenost na zemlji velika i kako je svaka pomisao u njegovoj pameti uvijek samo zloća.” (Postanak 6,5)

Čovjek zaista jest zao po svojoj naravi, no ovaj stih nigdje ne govori da čovjek nikada ne može odabrati dobro. Cijeli ovaj kontekst zapravo pobija kalvinističku teologiju o predodređenju, ali o tome ćemo pisati dalje u članku. Iz Biblije znamo da je nemoguće da bezbožnici po Duhu Svetom čine dobra djela kako ispada po kalvinističkoj teologiji. Pisano je:

„A, bez vjere, nemoguće je biti ugodan Bogu, jer onaj tko se približi Bogu treba još i vjerovati da on postoji i da nagrađuje one koji ga traže.” (Hebrejima 11,6).

„Tko ima Sina, ima život; tko nema Sina Božjega, nema života.” (1. Ivanova 5,12).

„Tko vjeruje u njega, ne osuđuje se; a tko ne vjeruje, već je osuđen što nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega.” (Ivan 3,18).

„Tko vjeruje u Sina, ima vječni život; a tko neće da vjeruje u Sina, neće vidjeti života; gnjev Božji ostaje na njemu.” (Ivan 3,36).

Iz Biblije jasno vidimo da je nemoguće da bezbožnici imaju Duha Svetog jer bi tada vjerovali u Isusa Krista (Ivan 14,26). No kako onda bezbožnici mogu činiti dobra djela premda nemaju Božjeg Duha u sebi? Očigledno po svojoj slobodnoj volji. Čovjek koji ne vjeruje u Boga unatoč tome ima mogućnost odabrati hoće li činiti dobro ili zlo. Bezbožnici su odličan pokazatelj čovjekove slobodne volje u činjenju dobra i zla.

Bezuvjetan izbor i ograničeno otkupljenje

Teologija bezuvjetnog izbora kaže da je Bog još prije postanka svijeta odabrao ljude koji će se spasiti i ljude koje će baciti u pakao. Dok teologija ograničenog otkupljenja kaže da je Isus Krist umro samo za odabrane vjernike, a ne za sve ljude svijeta. Takva teologija je u direktnom proturječju sa Svetim pismom. Biblija nam kaže da Bog nije pristran i želi da svi ljudi svijeta spase. Pisano je:

„Jer, ona se očitovala, milost Božja, izvor spasenja za sve ljude.” (Titu 2,11).

„To je dobro i ugodno pred Spasiteljem našim Bogom, koji hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine.” (1. Timoteju 2,3-4).

Istina je da je Bog još prije postanka svijeta određene ljude predodredio za određene službe, ali Bog nikoga nije predodredio za pakao. Tako npr. čitamo da je Ivan Krstitelj već od majčine utrobe bio prepun Duha Svetog (Luka 1,15). Iz Biblije možemo vidjeti da čovjek i nakon što je odabran od Boga ima mogućnost odabira po slobodnoj volji hoće li vršiti Božju volju ili neće. To vidimo u primjeru s Izraelom. Svi znamo da je Bog izabrao Izrael za vršenje Njegove volje. Izrael je Božji odabran narod.

„Nije vas Jahve odabrao i prihvatio zato što biste vi bili brojniji od svih naroda – vi ste zapravo najmanji – nego zato što vas Jahve ljubi i drži zakletvu kojom se zakleo vašim ocima… ” (Pon. zakon 7,7-8).

No Božje izabranje Izraela nije donijelo spasenje svim Izraelcima. Iz Biblije znamo da se je izraelski narod mnogo puta odvojio od Boga i mnogi iz naroda su propali. Zapravo je uvijek većina naroda propadala, dok je jedna manjina ostajala vjerna Bogu. Dakle, premda su svi Izraelci Božji izabran narod po krvi, to im nije jamčilo spasenje. Zašto? Zato jer im je Bog dao slobodnu volju odabira. I ne samo njima, već i svima nama. U Bibliji cijelo vrijeme vidimo da Bog pred nas stavlja odabir bez ikakve prisile. Pisano je:

„Uzimam danas za svjedoke protiv vas nebo i zemlju da pred vas stavljam: život i smrt, blagoslov i prokletstvo. Život, dakle, biraj, ljubeći Jahvu, Boga svoga, slušajući njegov glas, prianjajući uz njega, da živiš ti i tvoje potomstvo. Ta on je život tvoj, tvoj dugi vijek, da bi mirno mogao boraviti na zemlji za koju se Jahve zakle ocima tvojim Abrahamu, Izaku i Jakovu da će im je dati.” (Pon. zakon 30,19-20).

Bog cijelo vrijeme pred nas stavlja odabir:

„Gledaj! Danas preda te stavljam: život i sreću, smrt i nesreću.” (Pon. zakon 30,15).

Dalje čitamo:

Ako poslušaš zapovijedi Jahve, Boga svoga, koje ti danas dajem – ako ih poslušaš ljubeći Jahvu, Boga svoga, …” (Pon. zakon 30,16).

Ali ako se srce tvoje odvrati i ne poslušaš…” (Pon. zakon 30,17).

Naglasak je na riječi ako. Riječ ako se vuče kroz cijelu Bibliju. Riječ ako je najveći pokazatelj slobodnog izbora bez ikakve prisile. Ako nema slobodne volje, tada nema niti ako poslušaš ili ako ne poslušaš. Naprosto ga niti ne može biti jer onda više ništa ne ovisi o našem izboru, već je sve na Bogu. U Pon. zakonu 30,19-20 možemo vidjeti da Bog od nas očekuje da odaberemo život, a ne smrt. A kako uopće možemo odabrati ako nemamo slobodni izbor odabira? Iz navedenih stihova se jasno može vidjeti da Bog čovjeku daje slobodni izbor odabira – život ili smrt.

Kroz cijeli Stari zavjet također možemo vidjeti da Bog Izraelce poziva na pokajanje. A zašto bi ih Bog pozivao na pokajanje ako se ne mogu pokajati jer nisu još prije postanka svijeta predodređeni za spasenje? U takvom slučaju ispada kao da Bog ismijava Izrael jer ih poziva na nešto na što nisu sposobni jer im On sam nije dao mogućnost pokajanja. No Bog Biblije nije takav! Božji poziv na pokajanje Izraela je jasan pokazatelj čovjekove slobodne volje i vječne Božanske ljubavi prema ljudima.

Kalvinisti tvrde da Bog namjerno otvrđuje srca onim ljudima koje je odabrao za vječnu propast, a izabranima se smiluje. Kako bi dokazali svoju tezu citiraju sljedeće stihove:

„Ta Mojsiju veli: Smilovat ću se komu hoću da se smilujem; sažalit ću se nad kim hoću da se sažalim.” (Rimljanima 9,15).

„Tako dakle: smiluje se komu hoće, a otvrdnjuje koga hoće.” (Rimljanima 9,18).

No kalvinisti ove stihove vade totalno van konteksta. Biblija nam vrlo jasno objašnjava kome to Bog otvrđuje srca. Pisano je:

„Jer premda upoznaše Boga, ne iskazaše mu kao Bogu ni slavu ni zahvalnost, nego ishlapiše u mozganjima svojim te se pomrači bezumno srce njihovo. Gradeći se mudrima, poludješe i zamijeniše slavu neraspadljivog Boga likom, obličjem raspadljiva čovjeka, i ptica, i četveronožaca, i gmazova.” (Rimljanima 1,21-23).

„Oni što su Istinu – Boga zamijenili lažju, častili i štovali stvorenje umjesto Stvoritelja, koji je blagosljvljen u vjekove. Amen.” (Rimljanima 1,25).

Dalje čitamo:

„Zato ih je Bog po pohotama srdaca njihovih predao nečistoći te sami obeščašćuju svoja tijela.” (Rimljanima 1,24).

„Stoga ih je Bog predao sramotnim strastima: njihove žene zamijeniše naravno općenje protunaravnim.” (Rimljanima 1,26).

„I kako nisu smatrali vrijednim držati se spoznaje Boga, predade ih Bog nevaljanu umu te čine što ne dolikuje.” (Rimljanima 1,28).

„.. Onih koji propadaju poradi toga što ne prihvatiše ljubavi prema istini da bi se spasili. I zato im Bog šalje djelovanje zavodničko da povjeruju laži te budu osuđeni svi koji nisu povjerovali istini, nego su se odlučili za nepravednost. ” (2. Solunjanima 2,10-12).

Dakle kakvim to ljudima Bog otvrđuje srce i zašto? Da li Bog otvrđuje srca zato jer neki nisu odabrani za spasenje? Apsolutno ne! Bog otvrđuje srca onima koji su ga spoznali ,ali su ga unatoč tome odbacili i nastavili služiti svojim lažnim idolima i živjeti u grijehu. Da li će Bog nekome otvrdnuti srce ovisi isključivo o čovjekovim postupcima koje je donio svojevoljno tj. slobodnom voljom. 

A kome se to Bog smiluje? Kalvinisti tvrde da se Bog smiluje samo izabranima i da ga samo izabrani po Duhu Svetom mogu pronaći u životu. No Biblija nam opet tvrdi drugačije.

„… Svi se jedni prema drugima pripašite poniznošću jer Bog se oholima protivi, a poniznima daruje milost.” (1. Petrova 5,5).

Kome se Bog smiluje? Izabranima za spasenje prije postanka svijeta? Ne! Božje smilovanje čovjeku opet ovisi o njemu samom. Biblija kaže da se Bog smiluje onima koji su ponizna srca, a oholima se protivi. Da li će netko pronaći Boga ovisi o tome da li svim svojim srcem traži Boga ili ima nekih drugih motiva ispred našeg Gospodina. Pisano je:

„Ondje ćeš tražiti Jahvu, Boga svoga. I naći ćeš ga ako ga budeš tražio svim srcem svojim i svom dušom svojom.” (Pon. zakon 4,29).

Uvjet za pronalazak Boga u životu je ponizno i iskreno srce koje čezne za istinom. Bog se takvima objavljuje i pokazuje im put u životu, a taj put je Isus Krist. Iz Biblije također čitamo da ne možemo niti slijediti Boga ako ga nismo stavili ispred svega u životu. To nam otkriva Isus Krist kada kaže:

„Dođe li tko k meni, a ne mrzi svog oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik! I tko ne nosi svoga križa i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik!” (Luka 14,26-27).

U Novom Zavjetu, grješnicima se iznova i iznova zapovijeda da se pokaju i vjeruju (Matej 3:2; 4:17, Djela 3:19, 1. Ivanova 3:23). Svaki poziv na pokajanje je poziv na izbor. Zapovijed da se vjeruje podrazumijeva da onaj koji je čuo može izabrati da li će poslušati ili neće.

Kalvinisti često puta daju prigovor da nije dovoljno vjerovati, već se je potrebno nanovo roditi. I to je istina. Biblija nam kaže da se moramo nanovo roditi ako želimo biti baštinici Kraljevstva Božjeg (Ivan 3,7). No kalvinisti tvrde da čovjek ne može svojevoljno utjecati na nanovo rođenje, već to vrijedi samo za one koji su odabrani za spasenje. Ali to nije u skladu sa Svetim pismom. 

Naravno da nije dovoljno samo vjerovati već se je potrebno nanovo roditi. Čovjek se ne može sam do sebe nanovo roditi već mu je potrebna sila Božja u Duhu Svetom. Bog je taj koji nas nanovo rađa. Ali čovjek treba željeti. Čovjek se sam od sebe ne može odreći grijeha, niti griješnog života. To može samo u Duhu Svetom. Ali da bi Bog poslao Duha Svetog na čovjeka, čovjek treba željeti. Želja za Bogom nas ne oslobađa grijeha, niti nas nanovo rađa ,ali je Bogu pokazatelj da se želimo preobratiti i slijediti ga. I tada tu nastupa Bog sa silom Duha Svetog koja nas mijenja. I to zapravo možemo vidjeti u svakodnevnom životu iskrenog vjernika. Da li smo mi odmah nakon što smo povjerovali imali istu duhovnu snagu u Duhu Svetom kakvu imamo npr. nakon 4 godine? Nismo! U početku kad smo tek povjerovali i dalje smo bili veliki robovi grijehu i nismo bili nanovo rođeni. Ali smo imali želju da upoznamo Boga i da nam Bog dade svog Duha. A kada Bog vidi da ima želje u nama, tada nas i mijenja te nam po svojoj milosti daruje silu Duha Svetog. A da li će Duh Sveti počivati na nama i uvesti nas u svu istinu, to opet ovisi o našim motivima u životu. Kome Bog nije na prvom mjestu u životu, Duh Sveti ga neće uvesti u istinu. Bog ne voli dvolično srce i neće nam se iskreno otkriti dokle god ne odbacimo sve motive koji su nam ispred Boga.

Kalvinisti se često puta pozivaju na stih:

„Nitko ne može doći k meni ako ga ne povuče Otac koji me posla; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan.” (Ivan 6,44).

Tvrde kako se ovaj stih odnosi samo na izabrane. Ali to nije istina. Nitko ne može doći do Krista ako ga ne pozove Otac. Biblija nam jasno kaže da Bog želi da se svi ljudi spase i da dođu do spoznaje istine, a istina je Isus Krist (1. Timoteju 2,3-4). Dakle ako Bog želi da apsolutno svi ljudi dođu do spoznaje istine (Isusa Krista), to znači da su svi ljudi pozvani od Oca da upoznaju Isusa Krista. Ali mnogi su odbili taj poziv koji im šalje Bog Otac. Pogledajmo jedan logičan dokaz iz stvarnog života o tome. Kada netko od nas dođe nekom nevjerniku i propovijeda mu uskrslog Krista, nije li tada naše propovijedanje nevjerniku zapravo poziv od Boga Oca da prihvati Isusa Krista kao Spasitelja ? Naravno da je! Ali ne žele svi prihvatiti Isusa Krista. Kada bi Bog Otac govorio da želi da se svi ljudi spase, ali s druge strane je odlučio još prije postanka svijeta hrpu ljudi baciti u pakao, tada bi Bog bio lažac. A lažac je samo Sotona. Bog je sva istina i On si ne može kontradiktirati.

Sljedeći stih na koji se pozivaju zagovaratelji kalvinističke teologije je:

„Mnogo je namisli u srcu čovječjem, ali što Jahve naumi, to i bude.” (Mudre izreke 19,21).

Na temelju ovog stiha se želi dokazati da je sve već unaprijed predodređeno. I to je djelomično istina. Ali ovaj stih se ne odnosi na život pojedinca, već na Božji plan na globalnom nivou čovječanstva. Ovaj stih ne govori da je život svakog pojedinca predodređen – bilo na propast ili na spasenje. Ovdje nam Sveto pismo govori da će Božji, a ne čovječji, plan za čovječanstvo biti ispunjen.

Bog ne želi da griješnik propadne

Kalvinistička teologija kaže da je Bog određene ljude predodredio za vječnu propast kako bi se mogao nad njima proslaviti kada ih baci u pakao na Sudnjem danu. Takvo okrutno teološko učenje o Bogu je u velikoj suprotnosti sa Svetim pismom. Biblija kaže da Bog ne želi da nitko propadne:

„Jer, zar je meni do toga da umre bezbožnik – riječ je Jahve Gospoda – a ne da se odvrati od svojih zlih putova i da živi? (Ezekiel 18,23).

Ja ne želim smrti nikoga koji umre – riječ je Jahve Gospoda. Obratite se, dakle, i živite!” (Ezekiel 18,32).

Bog želi da se svi ljudi spase:

„To je dobro i ugodno pred Spasiteljem našim Bogom,koji hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine.” (1. Timoteju 2,3-4).

Učenje da je Bog nekoga predodredio za vječnu propast je bogohulno jer Biblija kaže da su svi putevi Božji samo pravednost i spasenje:

Jahve je sama dobrota i pravednost: grešnike on na put privodi.” (Psalam 25,8).

„Djelo je te stijene savršeno, jer su svi putovi njegovi pravda; Bog je vjeran, bez nepravde; pravedan je i istinit.” (5. Mojsijeva 32,4).

Prispodoba o sijaču

U Mateju 13. poglavlje čitamo prispodobu o sijaču. Čitamo o tome kako neki povjeruju i donose rod, a neki povjeruju, ali ne donose rod pa se u oganj bacaju.

„Vi, dakle, poslušajte prispodobu o sijaču. Svakomu koji sluša Riječ o Kraljevstvu, a ne razumije, dolazi Zli te otima što mu je u srcu posijano. To je onaj uz put zasijan. A zasijani na tlo kamenito – to je onaj koji čuje Riječ i odmah je s radošću prima, ali nema u sebi korijena, nego je nestalan: kad zbog Riječi nastane nevolja ili progonstvo, odmah se pokoleba. Zasijani u trnje – to je onaj koji sluša Riječ, ali briga vremenita i zavodljivost bogatstva uguše Riječ, te ona ostane bez ploda. Zasijani na dobru zemlju – to je onaj koji Riječ sluša i razumije, pa onda, dakako, urodi i daje: jedan stostruko, jedan šezdesetostruko, a jedan tridesetostruko.” (Matej 13, 18-23).

Ova Kristova prispodoba je odličan primjer slobodne volje. Jer kada nebi bilo slobodne volje, tada bi ispalo kao da je Bog napola neke preobratio i taknuo svojim Duhom, a kasnije ih onda namjerno odbacio. Ali Bog nije takav. Isus nam jasno kaže da Bog nikoga neće odbaciti ako ga čovjek iskreno traži i želi.

„Svi koje mi daje Otac doći će k meni, i onoga tko dođe k meni neću izbaciti.” (Ivan 6,37).

Koji je razlog zbog kojeg se narod ne želi preobratiti? Kalvinistička teologija kaže da je razlog taj što Bog nije odabrao određen narod za spasenje. No Biblija kaže drugačije:

„Jer usalilo se srce naroda ovoga: uši začepiše, oči zatvoriše da očima ne vide, ušima ne čuju, srcem ne razumiju te se ne obrate pa ih izliječim.” (Matej 13,15). 

Ovdje vidimo da Krist govori da nije Bog taj koji je zaslijepio narodu oči i uši, već je narod taj koji je sam sebi zatvorio uši i oči kako nebi srcem razumjeli i preobratili se.

Otvrdnuće faraonova srca

U knjizi Izlaska čitamo da je Bog faraonu otvrdnuo srce kako nebi odmah pustio izraelski narod iz Egipta. Kalvinisti taj primjer koriste kako bi dokazali da Bog otvrđuje srce onima koje je odabrao za vječnu propast.

„Ja ću učiniti da otvrdne srce faraonu i umnožit ću znakove i čudesa u zemlji egipatskoj.” (Izlazak 7,3).

No da li je Bog faraonu otvrdnuo srce jer je faraon još prije postanka svijeta bio odabran za propast? Nipošto! Faraon je od Hebreja čuo za Boga Jahvu i čuo je za Josipa, kako je Bog kojem je služio Josip zaista pravi ispravni Bog koji točno tumači snove, ali je faraon unatoč svemu tome odlučio odbaciti Jahvu. Egipćani su unatoč svemu tome prezreli Židove u Egiptu i ismijavali ih. I kao rezultat toga Bog ih je tada dodatno još više otvrdnuo u srcima kako bi sproveo osudu nad njihovim poganskim bogovima i njima samima.

„Te ću, naime, noći ja proći egipatskom zemljom i pobiti sve prvorođence u zemlji egipatskoj – i čovjeka i životinju. Ja, Jahve, kaznit ću i sva egipatska božanstva.” (Izlazak 12,12).

Općenito svi narodi koje je Bog uništio kroz Izrael, bili su uništeni zato jer su čuli za Boga Jahvu i imali su spoznaju o Jahvi ,ali su unatoč tome prezreli Boga i odbacili ga. Zato im je Bog još dodatno otvrdnuo srce kako bi sproveo osudu nad njima i njihovim bogovima. To direktno piše u Starom zavjetu. Sam apostol Pavao nam to odlično potvrđuje u Novom zavjetu.

Bog faraonu i Egipćanima nije otvrdnuo srce zato jer ih je još prije postanka svijeta predodredio za vječnu propast kao što tvrde kalvinisti, već upravo suprotno. Bog je to učinio kako bi sproveo sud nad svim njihovim bogovima i zalima, te kako bi se možda preobratili spoznajući da je Bog Jahve jedini i pravi Bog.

„Kad pružim svoju ruku na Egipat i izvedem Izraelce iz njihove sredine, tada će Egipćani spoznati da sam ja Jahve.” (Izlazak 7,5).

Egipatsko otvrdnuće srca nije bilo na njihovu propast, već Božja metoda nebi li se i Egipćani možda spasili spoznajom da je Jahve jedini i pravi Bog kojeg smijemo i trebamo štovati.

Veliki potop

Vratimo se na knjigu Postanka i priču o velikom potopu. Zašto nam je to važno za ovu temu? Zato jer nam taj biblijski kontekst gdje se nalazi priča o velikom potopu pokazuje da Bog nikoga nije predodredio za uništenje kako tvrde kalvinisti. U Bibliji čitamo da se Bog nikada ne kaje zbog onoga što je učinio i naumio:

„Bog nije čovjek da bi slagao, nije sin Adama da bi se kajao. Zar on kada rekne, a ne učini, zar obeća, pa ne ispuni?” (Brojevi 23,19).

Biblija kaže da se Bog nikada ne kaje zbog svojih nauma, ali u knjizi Postanka čitamo da se je Bog pokajao kad je vidio kolika je čovjekova zloća na zemlji:

„Vidje Jahve kako je čovjekova pokvarenost na zemlji velika i kako je svaka pomisao u njegovoj pameti uvijek samo zloća. Jahve se pokaja i u svom srcu ražalosti što je načinio čovjeka na zemlji.” (Postanak 6,5-6).

Kalvinisti koriste Postanak 6,5 kako bi dokazali svoju tezu da je čovjek uvijek zao i da ne može učiniti ništa dobro bez Duha Svetog. No taj prigovor smo pobili već iznad u tekstu. Ali nikada ne žele citirati sljedeći stih koji slijedi nakon Postanka 6,5. To je zato jer sljedeći stih pobija njihovu teologiju predodređenja koja kaže da je Bog još prije postanka svijeta ljude predodredio za propast ili za spasenje. Kako i zašto? Zato jer prema takvoj teologiji ispada da je Bog još prije postanka svijeta naumio da će pretpotopne ljude stvoriti za uništenje, a samo će Nou i njegovu obitelj spasiti. No kada bi to bilo točno, tada se Bog nebi pokajao zbog toga jer bi to bio Njegov naum. Ali u knjizi Postanka čitamo da se je Bog pokajao vidjevši čovjekovu zloću. Što je jasan dokaz da Bog nikoga nije predodredio za uništenje jer se tada Bog nebi pokajao.

Ograničeno otkupljenje

Kalvinistička teologija ograničenog otkupljenja kaže da je Isus Krist umro samo za grijehe izabranih, a ne za grijehe cijeloga svijeta. Takva teologija je također u kontradiktornosti sa Svetim pismom. Biblija jasno kaže da je Bog umro za sve ljude svijeta. Pisano je:

„On je pomirnica za grijehe naše, i ne samo naše, nego i svega svijeta.” (1. Ivanova 2,2).

„Dakle, grijeh jednoga – svim ljudima na osudu, tako i pravednost Jednoga – svim ljudima na opravdanje, na život!” (Rimljanima 5,18).

„Jer, ona se očitovala, milost Božja, izvor spasenja za sve ljude.” (Titu 2,11).

„To je dobro i ugodno pred Spasiteljem našim Bogom, koji hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine.” (1. Timoteju 2,3-4).

Iako kalvinisti tvrde da se riječ „svi” zapravo odnosi na „mnogi”, takva tvrdnja nema nikakvih čvrstih biblijskih temelja. Biblija jasno razlikuje riječ „svi” i riječ „mnogi”. Kalvinisti preko toga zapravo žele izmanipulirati biblijskim riječima kako bi mogli opravdati svoju herezu ograničenog otkupljenja. Mogli bismo navesti još biblijskih stihova koji pobijaju ovu herezu, ali već iz navedenog se može jasno vidjeti da Krist nije umro samo za izabrane, već za sve ljude svijeta. Jer Bog želi da se svi ljudi spase.

„Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu.” (Ivan 3,16-17).

Neodoljiva milost

Teologija neodoljive milosti kaže da se čovjek koji je predodređen za spasenje ne može oduprijeti sili Duha Svetog koja rezultira obraćenjem. Točnije, čovjek se uopće ne može oduprijeti sili Duha Svetog. No Biblija nam opet kaže drugačije. Pisano je:

„Tvrdovrati i neobrezanih srdaca i ušiju, vi se uvijek opirete Duhu Svetomu: kako oci vaši tako i vi!” (Djela apostolska 7,51).

Kroz cijelu Bibliju možemo vidjeti da su se ljudi odupirali Božjem Svetom Duhu. Izraelski narod koji je bio odabran od Boga da uživa Božje blagoslove u obećanoj zemlji, kroz cijelu pustinju se je odupirao Božjem Duhu dok ih je Bog pozivao na pokajanje. Što je i više nego jasan dokaz da kalvinistička teologija neodoljive milosti nema biblijskih temelja. Jer ako se je nemoguće oduprijeti sili Duha Svetog, kako su se onda mogli odupirati židovski oci? Očito zbog svoje slobodne volje.

Očuvanje svetih

Teologija očuvanja svetih u suštini glasi: jednom spašen = zauvijek spašen. Čovjek koji je jednom postigao spasenje više ga ne može izgubiti. To je još jedna jako opasna kalvinistička hereza. Biblija na puno mjesta naglašava da trebamo ustrajati ka spasenju kako ga nebi izgubili i da trebamo paziti da ne otpadnemo od milosti Božje. Pisano je:

„Zaista, onima koji su jednom prosvijetljeni, i okusili dar nebeski, i postali dionici Duha Svetoga, i okusili Lijepu riječ Božju i snage budućega svijeta, pa otpali, nemoguće je opet se obnoviti na obraćenje kad oni sami ponovno razapinju Sina Božjega i ruglu ga izvrgavaju.” (Hebrejima 6,4-6).

Ovi stihovi jasno govore da se spasenje može izgubiti. Netko tko je jednom okusio dar spasenja, pa ga kasnije odbacio od sebe, više se ne može vratiti Isusu Kristu jer ga takvi ponovno razapinju na križ. Još je pisano:

„Doista, pošto su po spoznaji Gospodina našega i Spasitelja Isusa Krista odbjegli od prljavština svijeta, ako se opet u njih upleću i daju se svladati, ovo im je potonje gore od onoga prvoga. Bilo bi im doista bolje da nisu spoznali puta pravednosti, negoli, pošto ga spoznaše, okrenuti leđa svetoj zapovijedi koja im je predana.” (2. Petrova 2,20-21).

Ljudi koji su spoznali spasenje, pa nakon toga otpali i vratili se starom načinu života tj. životu u grijehu, snosit će još veću osudu na Sudnjem danu.

„Ja dakle tako trčim – ne kao besciljno, tako udaram šakom – ne kao da mlatim vjetar, nego krotim svoje tijelo i zarobljavam da sam ne budem isključen pošto sam drugima propovijedao.” (1. Korinćanima 9,26-27).

Iz navedenih stihova vidimo da je sam apostol Pavao pazio kako nebi izgubio spasenje. Ako je sam apostol Pavao koji je bio prepun Duha Svetog, bio zabrinut za svoje spasenje, tko smo onda mi da kažemo da se spasenje ne može izgubiti?

„Duh izričito govori da će u posljednja vremena neki otpasti od vjere i prikloniti se prijevarnim duhovima i zloduhovskim naucima.” (1. Timoteju 4,1).

Duh Sveti nam kaže da će u posljednja vremena neki otpasti od vjere. Kako mogu otpasti od vjere ako se spasenje ne može izgubiti?

Dalje je pisano:

„Pazite, braćo, da ne bi u koga od vas srce bilo opako, nevjerno, odmetnulo se od Boga živoga.” (Hebrejima 3,12).

„Nastojte oko mira sa svima! I oko posvećenja bez kojega nitko neće vidjeti Gospodina! Pripazite da se tko ne sustegne od milosti Božje, da kakav gorki korijen ne proklija pa ne unese zabunu i ne zarazi mnoge, da tko ne postane bludnik ili svetogrdnik kao Ezav, koji za jedan jedini obrok proda svoje prvorodstvo.” (Hebrejima 12,14-16).

„Jer ako svojevoljno griješimo pošto primismo spoznanje istine, nema više žrtve za grijehe, nego strašno isčekivanje suda i bijesa ognja što će proždrijeti protivnike.” (Hebrejima 10,26-27).

„Tako, ljubljeni moji, poslušni kako uvijek bijaste, ne samo kao ono za moje nazočnosti nego mnogo više sada, za moje nenazočnosti, sa strahom i trepetom radite oko svoga spasenja!” (Filipljanima 2,12).

Kako bi opravdali svoju teologiju očuvanja svetih, kalvinisti se uvijek pozivaju na sljedeće Isusove riječi:

„Svi koje mi daje Otac doći će k meni, i onoga tko dođe k meni neću izbaciti.” (Ivan 6,37).

No ovaj stih ne govori o tome da se spasenje ne može izgubiti. Ovaj stih govori o tome da svi oni koji se čvrsto drže Isusa Krista nikada neće propasti jer su očuvani u Isusu Kristu, i takve Božje sljedbenike Krist zasigurno neće odbaciti od sebe. Bog ne odbacuje nikoga. Čovjek je taj koji odbacuje Boga. Čovjek je taj koji može dar spasenja primiti i kasnije ga odbaciti od sebe ako želi. Bog ga ne oduzima nikome, već ga čovjek sam baca.

Zamislite da nekome poklonite neki mobitel. I taj čovjek kome ste poklonili mobitel, nakon 2 godine mobitel baci u smeće. Jeste li mu vi uzeli taj dar (mobitel) ili ga je on sam bacio u smeće? On ga je sam odbacio od sebe. Tako je i sa spasenjem. U Bibliji Duh Sveti preko apostola puno puta upozorava vjernike neka se preispitaju kako nebi otpali od milosti Božje i neka čvrsto zgrabe dar spasenja i ustraju ka spasenju. Čemu tolika zabrinutost Duha Svetog za kršćane ako se spasenje ne može izgubiti? Očito zato jer se spasenje itekako može izgubiti i to nam dokazuje hrpa stihova iz Biblije.

Neka se, dakle, nitko od nas ne zavarava laskavim riječima prelivenim medom u kojeg je ubačen đavolji otrov. Spasenje se itekako može izgubiti ako odbacimo Boga i Njegovu svetost. Zar da Bog primi u Kraljevstvo Božje one čija srca služe Sotoni ,ali su uvjereni da ne mogu izgubiti Božje spasenje? Ne zavaravajte se! Božja kuća nije kuća razbojnička! Preispitajte svoju vjeru da li čvrsto stojite u Isusu Kristu Gospodinu našemu, kako se nebi dogodilo da netko otpadne od vjere.

Predodređenje u Bibliji

Nakon što smo proanalizirali svih 5 točaka kalvinizma, sada ćemo objasniti stihove u Bibliji koji govore o predodređenju. Nitko ne može negirati stihove koji govore o predodređenju. Ali je problem način na koji kalvinisti tumače te stihove. Sada ćemo navesti neke stihove koji govore o predodređenju.

„Tako: u njemu nas sebi izabra prije postanka svijeta da budemo sveti i bez mane pred njim; u ljubavi nas predodredi za posinstvo, za sebe, po Isusu Kristu, dobrohotnošću svoje volje, na hvalu Slave svoje milosti. Njome nas zamilova u Ljubljenome u kome, njegovom krvlju, imamo otkupljenje, otpuštenje prijestupa po bogatstvu njegove milosti.Nju preobilno u nas uli zajedno sa svom mudrošću i razumijevanjem obznanivši nam otajstvo svoje volje po dobrohotnom naumu svojem što ga prije u njemu zasnova da se provede punina vremena: uglaviti u Kristu sve – na nebesima i na zemlji. U njemu, u kome i nama – predodređenima po naumu Onoga koji sve izvodi po odluci svoje volje – u dio pade da budemo na hvalu Slave njegove – mi koji smo se već prije nadali u Kristu. U njemu ste i vi, pošto ste čuli Riječ istine – evanđelje spasenja svoga – u njemu ste, prigrlivši vjeru, opečaćeni Duhom obećanim, Svetim, koji je zalog naše baštine: otkupljenja, posvojenja – na hvalu Slave njegove.” (Efežanima 1, 4-14).

Što zapravo znači kada Biblija govori o predodređenima? Da li to znači da je Bog zaista neke odabrao za vječnu propast, a neke za vječno spasenje? Ne! Iz Biblije znamo da Bog želi da se svi ljudi spase. Ta što onda znači biti predodređen?

Istina je sljedeća:

Bog je još prije postanka svijeta predodredio sve ljude za ljubav svoga Sina Isusa Krista. Ali zbog svoje ljubavi i pravednosti, Bog je ljudima dao slobodnu volju tj. izbor odabira. Hoće li vjerovati i prihvatiti Božji milosni dar spasenja ili neće. To nam potvrđuju sljedeći stihovi:

On bijaše doduše predviđen prije postanka svijeta, ali se očitova na kraju vremena radi vas koji po njemu vjerujete u Boga koji ga uskrisi od mrtvih te mu dade slavu da vjera vaša i nada bude u Bogu.” (1. Petrova 1,20-21).

Iznad u tekstu smo u više navrata dokazali da je Isus Krist umro za sve grijehe svijeta i da Bog želi da se svi ljudi spase. Božji dar spasenja je dostupan svim ljudima, ali čovjek ima slobodnu volju da izabere.

To nam također potvrđuje činjenica da se u cijeloj Bibliji za ljude koji propadaju nikada ne kaže da su predodređeni za propast, već da su se svojevoljno odabrali za nepravednost. Dok se za vjernike koji su u Isusu Kristu kaže da su predodređeni. A zašto su predodređeni? Zato jer su svojevoljno prihvatili Božji plan kojeg je Bog predodredio za sve ljude još prije postanka svijeta. Pisano je:

„.. Onih koji propadaju poradi toga što ne prihvatiše ljubavi prema istini da bi se spasili. I zato im Bog šalje djelovanje zavodničko da povjeruju laži te budu osuđeni svi koji nisu povjerovali istini, nego su se odlučili za nepravednost. Mi pak moramo uvijek zahvaljivati Bogu za vas, braćo od Gospodina ljubljena, što vas je od početka odabrao za spasenje, posvećenjem u Duhu i vjerom u istinu.” (2. Solunjanima 2,10-13).

Zaključak

Pazite da vas netko ne zavede vađenjem stihova van konteksta! Temelj svakom lažnom učenju jest potpuno vađenje stihova van konteksta i manipuliranje tim stihovima. Mnogo je hereza proizašlo takvim manipulacijama Pismom, a kalvinizam definitivno stoji u prvim redovima po tom pitanju. Bog nikoga nije predodredio za pakao! Svi su pozvani na spasenje po Gospodinu Isusu Kristu, ali ne prihvaćaju svi taj besplatni dar spasenja. Tulip se ruši kao kula od karata kada sagledamo kompletno Sveto pismo. Stoga je jako važno za vas, braćo i sestre, da čitate Sveto pismo kako biste znali raspoznavati hereze i kako ne biste bili uhvaćeni u đavolje laži. Milost vam i mir od Gospodina Isusa Krista.