Nije dovoljno imati izvanjsku spoznaju Biblije; spoznaja mora biti zapisana u čovječjem srcu.

Jednoga su dana neki ljudi stigli u Jeruzalem i pitali: „Gdje je novorođeni Kralj židovski?” Dok su išli putem, ispitivali su ljude. Herod je to čuo i uznemirio se. Pozvao je glavare svećeničke i književnike i ispitivao ih gdje bi se Krist trebao roditi.

Kad su svećenici i književnici čuli to pitanje, je li itko od njih rekao da mora poći kući istražiti Pisma ili da je zaboravio ponijeti Bibliju? Ne, nego su brzo citirali proroka odgovorivši: „U Betlehemu judejskom.” 

To pokazuje da je njihovo poznavanje Pisma bilo dobro. Mogli su dati brz odgovor na pitanje. Je li njihov odgovor bio pogrešan? Ne, uopće ne. Ali iznenađujuće je to da nakon što su tako odgovorili, nitko od svećenika ili književnika nije krenuo prema Betlehemu.

Ono što su znali bilo je potpuno točno, ali ipak su samo magima s Istoka rekli da pođu u Betlehem. Oni su bili poput prometnika koji upućuju ljude kamo žele putovati, dok sami ostaju na svom mjestu. Iako je njihovo znanje bilo odlično, sami nisu pošli potražiti Mesiju.

Magi su jamačno iz Danijelovih spisa saznali da će se roditi dijete koje će biti Kralj židovski i zbog toga su izdaleka doputovali da bi našli Gospodina. Nije li čudno da su oni, koji su imali malu spoznaju Pisma, iskreno tražili Kralja židovskog, dok ga oni, koji su imali veliku spoznaju Pisma, uopće nisu tražili? Daleko putujući da bi pronašli Gospodina, ljudi s Istoka na kraju su ga i našli. Dakle, oni koji imaju samo biblijsko znanje, ne moraju poznavati Boga.

To dokazuje istinu ne samo u vezi s Kristovim rođenjem, već i s Njegovom smrti. Nije li Kaifa predskazao: „Vi ne mislite da je za vas bolje da jedan čovjek umre umjesto naroda nego da sav narod propadne?” (Iv 11,50). A tko je osudio Gospodina Isusa na smrt? Zar ne Kaifa i njegov tast Ana? Dakle, vidimo kako je nekorisno poznavati Pisma bez poznavanja Boga.

Kroz Jeremijina proročanstva, Bog je iznova i iznova govorio: 

„Zakon ću svoj staviti u dušu njihovu i upisati ga u njihovo srce … I neće više učiti drug druga ni brat brata govoreći: ‘Spoznajte Jahvu!’ nego će me svi poznavati, i malo i veliko” (Jer 31,33-34).

Nije dovoljno imati izvanjsku spoznaju Biblije; spoznaja mora biti zapisana u čovječjem srcu. Kad je zapisana u srcu, rezultira spoznajom Boga. Braćo i sestre, želimo da shvatite da puka umna spoznaja Biblije nije dovoljna. Moramo tražiti da upoznamo i Boga.

Danas prevladava žalosno stanje – malo je onih koji uistinu poznaju Boga. Braćo, često možemo slušati biblijsko znanje, a ipak još uvijek ne vidjeti poznavanje Boga. Onaj koji posjeduje samo neko znanje Biblije jest poput onoga koji u borbi kao oružje upotrebljava samo trsku; savijat će se kako vjetar puše jer nema snagu za borbu.

Dopustite da vas pitam: tko danas može reći da poznaje Božji cilj, njegov um, njegovu volju, njegov put? Često kažem da je poznavanje Boga dragocjenije od svega; ništa se s tim ne može usporediti.

Neki ljudi mogu otvoriti Bibliju i prilično dobro govoriti o određenom odlomku, ali oni uopće ne moraju poznavati Boga. Oni mogu dobro govoriti, ali su njemu stranci. Spoznaja Biblije nas mora voditi do spoznaje Boga. Ali to danas kod većine nije tako.

Dakako da je važno poznavati i Pismo. Hereza je tvrditi da kršćaninu ne treba spoznaja Pisma po Duhu Svetom. Jer ne možete u potpunosti upoznati Boga ako ne poznajete Njegov karakter i Njegove osobine koje su nam opisane u Svetom Pismu. Božja je volja da poznajemo Sveta Pisma (2. Timoteju 3,15-17). Ali naša spoznaja Pisma treba biti u sili Duha Svetoga. Vi možete imati dobro znanje po pitanju određenih teoloških stvari, ali vam to ne znači apsolutno ništa ako u životu niste upoznali Boga, ako ne hodite po sili Duha Svetoga. Tada ste nalik licemjernim farizejima koji su poznavali Zakon i većinu Pisma, ali nisu poznavali Boga. Njihovo nepoznavanje Boga ih je na kraju odvelo u propast. Dužni smo poznavati Pisma, ali poznavanje Pisma samo po sebi neće spasiti nikoga! Jeste li vi upoznali Boga? Imate li u svom životu plodove dostojne Gospodina Isusa Krista? Ili samo nosite lažnu izvanjsku religijsku masku, a iznutra ste mrtvi? Hodate li po Duhu, hodate li u svetosti, istini, ljubavi, posvećenju, ili hodate po požudama tijela? Pomno se preispitajte! 

„Tko dakle misli da stoji, neka pazi da ne padne.“ (1. Korinćanima 10,12).

Izvor: Put života 

Tko je pravi kršćanin?

Pravi kršćanin je osoba koja vjeruje u Gospodina Isusa za oproštenje njezinih grijeha i koja ga svakodnevno slijedi.

Pravi kršćanin vjeruje u Isusa, a time prima Isusa po vjeri i postaje Božje dijete (Ivan 1,12).

Pravi kršćanin se pokajao za svoje grijehe i okrenuo se Bogu (Djela 3,19).

Pravi kršćanin voli Isusa više od svojeg oca ili majke, svog sina ili kćeri (Matej 10,37-38).

Pravi kršćanin je spreman odreći se svega što ima kako bi bio Isusov učenik (Luka 14,33).

Pravi kršćanin vjeruje Bogu bezuvjetno, kao što djeca vjeruju svojim roditeljima (Matej 18,3).

Pravi kršćanin se odriče samoga sebe i spreman je trpjeti kako bi slijedio Isusa (Marko 8,34).

Pravi kršćanin sluša Isusa (Hebrejima 5,9).

Pravi kršćanin cijeni Isusa više od svega što ovaj svijet ima za ponuditi (Matej 13,44).

Isus nam daje otrežnjujuće upozorenje. Govori nam da će na Sudnji dan biti mnogo onih koji govore: „Gospodine, Gospodine“, ali od Njega će čuti: „Nikad vas nisam poznavao“ (Matej 7,21. 23). Stoga, jeste li ili niste pravi kršćanin najvažnije je pitanje s kojim ćete se susresti u svom životu. Morate biti sigurni u to! Biblija kaže: „Sami sebe preispitajte, jeste li u vjeri; sami sebe provjerite. Ne poznajete li sami sebe, da je Isus Krist u vama? Osim ako ste nepravi“ (2. Korinćanima 13,5).

Više na tu temu pročitajte na sljedećoj poveznici: Tko je pravi kršćanin?